O secesiji
Lokalni nazivi za ovaj samosvjesni, radikalni i reformisticki stil koji je prethodio modernizmu u Becu je bio secesija (latinski: odcjepljenje, osamostaljenje). Mnogi dalekovidni umjetnici i dizajneri pobjegli su iz kolotecine salonskih izložbenih prostora i poceli izlagati samostalno u konegenijalnijim okruženjima. Jedna od najvažnijih karakteristika ovog stila je dinamicna, valovita linija sinkopiranog ritma, dekorativnost i asimetricnost. Oblici izgledaju kao da ce oživjeti i "rastu" u forme poput biljaka. Glavni predstavnici su: slikari F. Von Stuck, M. Liebermann, Gustav Klimt, švicarac Ferdinand Holder i arhitekt Otto Wagner. Otto Wagner (1841.-1918.) je najjaci i najistaknutiji predstavnik becke secesije. Nakon gradnje mnogih pseudoklasicistickih i historicistickih objekata hrabro je krocio u 20. st. ukrasivši procelje jednostavne armirano betonske gradevine keramickim plocicama s cvjetnim motivima (npr. Majolika, 1889., Bec). Taj nacin ukrašavanja (ornamentalni i dekorativni), koji je proizašao iz prirodnih oblika (u prvom redu iz cvijeca) stiliziranih u duhu vremena i stila, obilježio je secesiju. Recimo i to da je ucenik Otta Wagnera bio Josef Hoffman koji se ubraja u pretece moderne arhitekture, a njegovi ucenici su osnovali poznatu "Zagrebacku školu arhitekture" koja promicala nacela moderne arhitekture. Uopce, umjetnicki pokret secesije u Hrvatskoj paralelna je s beckom; vec 1897. godine, iste godine kada se secesija javila u Becu, grupa umjetnika istupila je iz Društva umjetnosti i osnovala Društvo hrvatskih umjetnika. U našoj sredini secesija ce stvoriti temelje naglog i svjetski relevantnog razvitka hrvatske umjetnosti tijekom dvadesetog stoljeca. Od hrvatske secesije treba istaknuti djela slikara Vlahe Bukovca, Bele Cikoša Sesije, Mirka Rackog, Tomislava Krizmana, kipara Roberta Frangeša Mihanovica, Ivana Meštrovica, arhitekata Rudolfa Lubynskog, Aladara Baranyaija, Ignjata Fischera, Dionisa Sunka, Viktora Kovacica i drugih.