Artemisia absinthium (pelin), biljka posvecena božici Artemidi, upotrebljava se u medicini vec više od 3500 godina. Rimljani su je zvali absinthium (absinthial - lat. gorak), a Grci apsinthion, što znaci "nepitak" (zbog gorkog okusa). Grci su je smatrali lijekom protiv trovanja kukutom i gljivama, a Hipokrat ju je prepisivao protiv žutice, reumatizma, anemije i menstrualnih tegoba. Absinthe, pelin u svojoj francuskoj verziji, ipak je najpoznatiji kao glavni sastojak likera, ciji je recept, prema legendi, vješticje djelo. Absinth je liker koji se proizvodi od anisa, pelina i šecera, a sadrži i do 72% alkohola. Prvi ga je pripravio dr. Pierre Ordinaire 1792., a svoj "lijek" nazvao je Artemisia Absinthium. Napitak ubrzo dobiva nadimak "La Fée Verte" ili "zelena vila", zbog svoje specificne boje. Vrhunac popularnosti absinth je dostigao izmedu 1880. i 1914. godine, kada je postao simbol boemskog duha Pariza. Francuzi su 1874. popili 700 tisuca litara ovog pica, a do 1910. njegova potrošnja se popela na 36 milijuna litara u godini. Zaštitni znak absinth-a je kreacija Oscar Wilde-a: smaragdno-zelena vila (l’heure verte) koja napijene prevodi u carstvo absinth-alnih halucinacija carobnim žezlom od opala. Osim Wilde-a, absinth je bio omiljen i medu drugim umjetnicima tog doba. Izmedu ostalih, pili su ga Ernest Dawson, Pablo Picasso, Arthur Rimbaud i Charles Baudelaire. Najvatreniji poštovalac absinth-kulture bio je, ipak, Van Gogh. Omaž ovom picu dao je svojim djelom “Boca Absintha”, a sa absinth-om je žvakao pelin kako bi u organizam unio što više absinthol-a. U ludilu izazvanom trovanjem absinth-om je pojeo neke slike i otkinuo svoje uho, a na njegovom grobu raste bijeli cedar, po cijem je klasicnom imenu “thuja” aktivna supstanca apsinta i dobila ime. Ernest Hemingway je napisao “Za kim zvona zvone” pod utjecajem absinth-a. Pod njegovim utjecajem dogodila su se i mnoga divljacka ubojstva i mnoge su glave završile u ludnicama, što je i potaklo njegovo premještanje na popis ilegalnih supstanci u velikom broju zemalja na pocetku 20. stoljeca. Americke vlasti zabranjuju absinth 1912. zbog velikog broja alkoholicara, a 1920. zapocinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola. Slijedeci primjer SAD-a, uskoro i ostale države zabranjuju Absinth, a Francuska uvodi zabranu 1915. No pice je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvodaci su se na razne nacine dovijali kako prikriti cinjenicu da prodaju absinth; neki su išli cak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da absinth nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj. Francuska, medutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog pica. Tako Francois Guy, nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno pocinje proizvoditi absinth, no njegov ce napitak morati biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri pica kolicina "thujon-a" - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja absintha - ne smije prelaziti 10 mg! Konzumiranje absinth-a je predstavljalo poseban ritual. Za to se upotrebljavala posebna žlica, perforirana, duga i spljoštena kao špahtla. Ona bi stajala na rubu visoke caše, u kojoj se nalazio gusti, smaragdno-zeleni absinth, usipan do nivoa oznacenog na caši. Na žlicu bi se stavljala kocka šecera, a preko nje bi se pažljivo sipala voda, koja bi u kapljicama padala u pice. Kapi vode bi se u dodiru sa apsintom pretvarale u bjelicasti trag. Šecer bi ublažio gorcinu, a svaka kap vode bi izazivala pretapanje zelene u boju opala, što je proizvodilo vrlo atraktivan vizualni efekt prozvan “louche”. Danas je moguce kupiti više vrsta apsinta. Od najrafiniranijih poput “Logan Fils” cija je cijena oko 200€ za litru, preko “standardnih” cija se cijena krece od 100 do 150€ sve do najjeftinijih u cijoj su proizvodnji preskocene neke faze u destilaciji, a koji nisu mnogo skuplji od ostalih žestokih pica ali mogu biti izuzetno štetni za zdravlje. Pretjerano konzumiranje nekvalitetnog apsinta može dovesti do mamurluka, grceva ili epilepticnih napada, narocito kod mladih ljudi. ”Sve stvari koje je volio i zaboravio vracale su mu se kada bi okusio tog neprozirnog napitka, gorkog napitka tecne alkemije, koja je umrtvljavala jezik, zagrijavala mozak, zagrijavala stomak, mijenjala ideje” - Ernest Hemingway "Za kim zvona zvone"